MAGDA I VOJČEK
Ciklusom crteža s elementima pripovijetke koje naziva „Magda i Vojček“, umjetnik Sven Klobucar u svoj ciklus crteža mrtvaca i polu-mrtvih te njihovih priča o  suživotu, što sa živim, što sa mrtvim osobama, u svoj narativ uvodi dva nova lika – živu grobljansku cvjećaricu Magdu i mrtvog Poljaka Vojčeka. Dvoje likova viđaju se svakodnevno, jer Vojček je pokopan na groblju na kojem Magda radi kao cvjećarica. Ovi likovi nisu u ljubavnom, već u prijateljskom odnosu, a zbližili su ih zajednički osjećaji beznađa i tuge. I dok razloge Magdine tuge možemo tek nagađati, Vojčekova neizmjerna tuga rezultat je svijesti o tome kako je pokopan u stranoj zemlji daleko od doma, ostavši bez ikoga svoga. Naime, protagonist ove priče dobro zna kako je umro još početkom prošlog stoljeća i svi su njegovi bližnji već odavno mrtvi te ih ne bi mogao susresti niti da, kojim slučajem, mrtav luta grobljem u rodnoj mu Poljskoj. Magdini i Vojčekovi dani prolaze u Vojčekovom jadanju i Magdinom tješenju, pri čemu naš tragičan junak svaku večer iznova odlučuje počiniti samoubojstvo kako bi prekinuo agoniju vječnog zagrobnog „života“, opraštajući se od svoje prijateljice, no samo do jutra, jer oboje znaju kako se Vojček, zapravo, ne može ubiti jer je već ionako mrtav. Tjeskoba antijunaka Vojčeka svakim je danom sve veća uslijed spoznaje kako će jednoga dana umrijeti i jedina mu bliska osoba – prijateljica Magda, a on će, nakon njene smrti, ostati sasvim sam i, onako polu-mrtav, besciljno lutati grobljem uzaludno pokušavajući, svaku večer iznova, oduzeti si život.
Već na prvi pogled jasno nam je kako je apsurd inherentan čitavom ciklusu crteža o Magdi i Vojčeku, pri čemu Svenov  Vojček neodoljivo podsjeća na još jednog nesretnog junaka – Sizifa. Ne znamo povijest Vojčekova života niti kojim je nepromišljenim činom razljutio bogove, dobivši kaznu vječitog bivanja između života i smrti, dok za Sizifa, poznatog po svome lukavstvu, znamo kako je uspio razgnjeviti Zeusa uspjevši prevariti smrt čak dva puta, zbog čega je kažnjen neprestanim guranjem ogromnog kamena uz brdo u Podzemlju. I kao što Sizif, svaki put kad mu se otkotrlja kamen, kreće nanovo gurati ga uzbrdo, tako se i naš Vojček svakoga jutra nakon samoubojstva iznova budi, razmišljajući kako će, već istu večer, jednako bezuspješno ponoviti suicid. 
Priča o Vojčeku i Magdi priča je o apsurdnosti života. Camus u svom „Mitu o Sizifu“ postavlja pitanje je li samoubojstvo ultimativan čin svijesti o besmislu ljudske egzistencije i bijeg od iste.  U toj smo egzistenciji usmjereni na budućnost i na ono što još nije, no nadamo se da će biti, pri čemu nas svaki novi dan, kojeg provedemo u očekivanju sutrašnjice, sve više približava smrti. Olakšanje Sizifu i svima nama, smatra Camus, donosi spoznaja o apsurdu, a mirenje s besmislom rezultira oslobođenjem. Camus smatra kako je Sizif donekle i zadovoljan u trenucima lucidnosti kad, spuštajući se s brda kako bi pokupio gromadu kamena kojeg će, uvijek iznova, gurati uzbrdo, pronalazi zadovoljstvo u determiniranosti koju mu donosi sudbina. Ta je sudbina, za njega, lišena svake neizvjesnosti, pa time i tjeskobe koju neizvjesnost sa sobom nosi. Vojček je, pak, usudit ćemo se reći, još tragičniji junak od Sizifa, jer dok je Sizif, već samim ulaskom u Podzemlje, „ostavio svaku nadu“ i stremljenja, Vojček se još uvijek nada i  ima želja, ako nikakvih drugih, onda onu da konačno skonča patnju vlastite polu-egzistencije samoubojstvom.
Sven se Klobučar u priči o Magdi i Vojčeku citatno odnosi prema „Mitu o Sizifu“, no ide  korak dalje, dovodeći  i sam camusovski narativ o apsurdnosti ljudske egzistencije i samoubojstvu kao potencijalnim izlazu do apsurda, jer za njega ni samoubojstvo nije kraj već se patnja nastavlja i u zagrobnom životu. Klobučar u brojnim svojim radovima koketira s repertoarom gotičkih i horror priča, u kojima je granica između života i smrti, te „ovostranog“ i „onostranog“ sasvim fluidna. Njegova je strategija parodijskog karaktera zbog čega radovima ne nedostaje humora. Stoga, iako pripovijest o nesretnom Vojčeku i njegovoj Magdi možemo, s jedne strane, čitati kao priču o (ne)prihvaćanju apsurda života u kojem čovjek ima tek dva izbora – počiniti samoubojstvo prepuštajući na taj način pobjedu apsurdu, ili vječno se boriti protiv spoznaje o neminovnosti smrti. S druge, pak, strane valja istaknuti Klobučarevu ironiju uperenu kako prema egzistencijalizmu, tako i prema kanonu gotičke priče. Odnos mu je prema gotičkoj priči ambivalentan – ismijava je, svjestan njene pretjeranosti u kreiranju jeze, no, istovremeno, to je žanr u kojem se najbolje izražava. Svenovi junaci nalikuju onima Edgara Allana Poea – virtuoza u kreiranju mistične atmosfere i majstora ironije. Ti su junaci žrtve straha, halucinacija ili manije i gotovo nikada, kao uostalom ni sam autor, nisu pouzdani pripovjedači, a njihove interpretacije događaja uvijek valja uzimati „sa zrnom soli“. U svojoj pripovijetci „How to Write a Blackwood Article“, napisanoj u formi koja ismijava edukativne „how to“  tekstove, Poe daje upute kako napisati članak, dovoljno strašan da bude objavljen u ondašnjem popularnom časopisu za objavljivanje horror priča – Blackwood Magazineu. Daje nam, tako, i ključ  za čitanje vlastitog opusa u kojem ni najstrašnije radove ne treba čitati samo kao horror priču, već  i kroz prizmu ironije i ludizma. I u radovima Svena Klobučara treba, prvenstveno, tražiti igru s gotičkim predtekstom. Poštujući sve kanone romantičarske gotičke pripovijesti, kao da je slijedio Poeove „how to“ smjernice, pri čemu će gotičke kanone ponavljati s ironijskom distancom te dovođenjem istih do apsurda, uvijek ih iznova podrivati. Uz to, zaigrano će se narugati, baš poput Poea, svakome onome tko u njegovoj priči o Magdi i Vojčeku neće prepoznati subverziju ili tko će priču, ili samog autora, shvatiti odviše ozbiljno.
Mirna Rul




PRVA EPIZODA: SUSRET MAGDE I VOJČEKA

DRUGA EPIZODA: